Popis dobitnika Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu
(izvor Wikipedia, označene fiziološke i neurofiziološke teme)
1901 – Emil von Behring, Njemačka, za otkriće cjepiva protiv difterije
1902 – Ronald Ross, Ujedinjeno Kraljevstvo, za istraživanje malarije
1903 – Niels Ryberg Finsen, Danska, a liječenje svjetlom lupus vulgarisa, posebnog oblika tuberkuloze kože
1904 – Ivan Pavlov, Rusija, za rad o fiziologiji probavnog sustava
1905 – Robert Koch, Njemačka, za otkriće uzročnika tuberkuloze
1906 – Camillo Golgi, Italija, i Santiago Ramón y Cajal, Španjolska, za istraživanje živčanog sustava
1907 – Alphonse Laveran, Francuska, za istraživanje praživotinja (protozoa) uzočnika bolesti
1908 – Ilya Ilyich Mechnikov, Rusija, i Paul Ehrlich, Njemačka, za proučavanje imunološkog sustava
1909 – Emil Theodor Kocher, Švicarska, za rad o štitnoj žlijezdi
1910 – Albrecht Kossel, Njemačka, za istraživanje na području biologije stanice, posebno bjelančevina i nukleinskih kiselina
1911 – Allvar Gullstrand, Švedska, za istraživanje načina na koji se stvara slika na leći oka
1912 – Alexis Carrel, Francuska, za rad o šivanju krvnih žila i transplantaciji
1913 – Charles Robert Richet, Francuska, za otkriće anafilakse
1914 – Robert Bárány, Austrija, za istraživanje vestibularnog aparata unutarnjeg uha
1915 – nagrada nije dodijeljena
1916 – nagrada nije dodijeljena
1917 – nagrada nije dodijeljena
1918 – nagrada nije dodijeljena
1919 – Jules Bordet, Belgija, za otkriće komplementa u imunološkom sustavu
1920 – Schack August Steenberg Krogh, Danska, za izlaganje da je izmjena plinova u plućima obična difuzija
1921 – Not awarded
1922 – Archibald Vivian Hill, Ujedinjeno Kraljevstvo, za istraživanje mišića, posebno njihova stvaranja topline i odnosa između potrošnje kisika i metabolizma mliječne kiseline
1922 – Otto Fritz Meyerhof, Njemačka, za istraživanje mišića, posebno njihova stvaranja topline i odnosa između potrošnje kisika i metabolizma mliječne kiseline
1923 – Frederick Grant Banting, Kanada i John Macleod, Kanada, za otkriće inzulina
1924 – Willem Einthoven, Nizozemska, za otkriće mehanizma elektrokardiograma
1925 – nagrada nije dodijeljena
1926 – Johannes Andreas Grib Fibiger, Danska, za tumačenje oblića Spiroptera carcinoma i umjetno pobuđivanje bolesti raka u životinji
1927 – Julius Wagner-Jauregg, Austrija, za liječenje opće paralize infekcijom malarije
1928 – Charles Jules Henri Nicolle, Francuska, za rad o tifusu
1929 – Christiaan Eijkman, Nizozemska, za otkriće raznih vitamina
1929 – Sir Frederick Gowland Hopkins, Ujedinjeno Kraljevstvo, za otkriće raznih vitamina
1930 – Karl Landsteiner, Austrija, za otkriće krvnih grupa kod čovjeka
1931 – Otto Heinrich Warburg, Njemačka, za istraživanje citokroma u staničnom disanju
1932 – Sir Charles Scott Sherrington, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Edgar Douglas Adrian, Ujedinjeno Kraljevstvo, za rad o funkciji neurona, uključujući podatak da jači podražaji uzrokuju živčani impuls više frekvencije
1933 – Thomas Hunt Morgan, Sjedinjene Američke Države, za otkriće uloge kromosoma u nasljeđivanju
1934 – George Hoyt Whipple, George Richards Minot, i William Parry Murphy, Sjedinjene Američke Države, za otkriće kako jetra u prehrani može biti terapija protiv anemije
1935 – Hans Spemann, Njemačka, za otkriće središta organizacije u ranom razvoju organizama
1936 – Sir Henry Hallett Dale, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Otto Loewi, Austrija, za rad o prijenosu živčanih impulsa putem neurotransmitera
1937 – Albert Szent-Györgyi, Mađarska, za opis vitamina C i otkirće da se kisik veže s vodikom tijekom staničnog disanja
1938 – Corneille Heymans, Belgija, za izlaganje kako tijelo mjeri krvni tlak i količinu kisika u krvi i informacije o tome prenosi u mozak
1939 – Gerhard Domagk, Njemačka, za otkriće of the sulfonamida Prontosil, prvog lijeka protiv bakterijskih zaraza
1940 – nagrada nije dodijeljena
1941 – nagrada nije dodijeljena
1942 – nagrada nije dodijeljena
1943 – Henrik Carl Peter Dam, Danska, za otkriće vitamina K i njegove kemijske strukture
1943 – Edward Adelbert Doisy, Sjedinjene Američke Države, za rad na vitaminu K
1944 – Joseph Erlanger i Herbert Gasser, Sjedinjene Američke Države, za svoja otkrića koja se odnose na izrazito različite funkcije pojedinih živčanih vlakana
1945 – Sir Alexander Fleming, Ernst Boris Chain, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Howard Walter Florey, Australija, za otkriće penicilina i njegovih svojstava u liječenju zaraznih bolesti
1946 – Hermann Joseph Muller, Sjedinjene Američke Države, za otkriće da x-zrake mogu pobuditi mutacije
1947 – Carl Ferdinand Cori i Gerty Theresa Cori, rođ. Radnitz, Sjedinjene Američke Države, za otkriće načina na koji se glikogen u tijelu pretvara u glukozu, i na koji hormoni hipofize utječu na metabolizam šećera
1947 – Bernardo Alberto Houssay, Argentina, za otkriće načina na koji se glikogen u tijelu pretvara u glukozu, i na koji hormoni hipofize utječu na metabolizam šećera
1948 – Paul Hermann Müller, Švicarska, za otkriće insekticida DDT
1949 – Walter Rudolf Hess, Švicarska, za mapiranje raznih funkcija srednjeg mozga
1949 – António Egas Moniz, Portugal, za otkriće terapeutskih učinaka lobotomije
1950 – Philip French, Edward Kendall, Sjedinjene Američke Države, i Tadeusz Reichstein, Švicarska, za otkriće hormona u kori nadbubrežne žlijezde, njihove građe i funkcije
1951 – Max Theiler, Južnoafrička Republika, za razvoj cjepiva protiv žute groznice
1952 – Selman Waksman, Sjedinjene Američke Države, za otkriće prvog antibiotika protiv tuberkuloze
1953 – Hans Krebs, Ujedinjeno Kraljevstvo, za otkriće ciklusa limunske kiseline u staničnom disanju
1953 – Fritz Lipmann, Sjedinjene Američke Države, za otkriće i istraživanje koenzima A
1954 – John Enders, Frederick Robbins i Thomas Weller, Sjedinjene Američke Države, za otkriće mogućnosti virusa poliomijelitisa da raste u kulturama različitih vrsta tkiva
1955 – Hugo Theorell, Švedska, za istraživanje enzima i njihovog djelovanja, posebno enzima oksidaze
1956 – André Cournand, Dickinson Richards, Sjedinjene Američke Države, i Werner Forßmann, Savezna Republika Njemačka, za izlaganje o načinu postavljanja katetera u srce i proučavanje raznih srčanih oboljenja
Sin Werner Forßmanna, Wolf-Georg Forßmann, je podupirao naš rad na natiruetskim peptidima te imamo jednu zajedničku publikaciju (Dobrivojević M, Sinđić A, Edemir B, Kalweit S, Forßmann WG, Hirsch JR. Am J Physiol Cell Physiol. 2012, 15;303(12):C1260-8.. Često je pričao angedotu kako mu je tata trčao sa kateterom u žili do podruma gdje je bila radiologija da "vidi" dokle je kateter došao…)
1957 – Daniel Bovet, Italija, za otkriće sintetskih lijekova poput antihistamina koji blokiraju djelovanje bioloških amina
1958 – George Beadle i Edward Tatum, Sjedinjene Američke Države, za dokaz da geni upravljaju pojedinačne korake u metabolizmu te gensku rekombinaciju bakterija
1958 – Joshua Lederberg, Sjedinjene Američke Države, za dokaz da geni upravljaju pojedinačne korake u metabolizmu te gensku rekombinaciju bakterija
1959 – Arthur Kornberg i Severo Ochoa, Sjedinjene Američke Države, za sintezu nukleinskih kiselina RNK i DNK
1960 – Sir Frank Macfarlane Burnet, Australija, i Sir Peter Medawar, Ujedinjeno Kraljevstvo, za otkriće da imunološki sustav fetusa uči razlikovati vlastito i tuđe
1961 – Georg von Békésy, Sjedinjene Američke Države, za istraživanja na području selekcijskih sposobnosti sluha i otkrića o funkciji kohleje
1962 – Francis Crick, Ujedinjeno Kraljevstvo, James D. Watson, Sjedinjene Američke Države, i Maurice Wilkins, Novi Zeland, za otkriće molekulske strukture DNK
1963 – Sir John Eccles, Australia, Alan Hodgkin, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Andrew Huxley, Ujedinjeno Kraljevstvo, za opis električnog prijenosa impulsa duž živca
1964 – Konrad Bloch, Sjedinjene Američke Države, i Feodor Lynen, Savezna Republika Njemačka, za istraživanje metabolizma kolesterola i masnih kieslina
1965 – François Jacob, André Lwoff i Jacques Monod, Francuska, za otkriće glasničke RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izražavanje drugih gena
1966 – Peyton Rous, Sjedinjene Američke Države, za otkriće virusa koji pobuđuju stvaranje tumora
1966 – Charles Brenton Huggins, Sjedinjene Američke Države, za otkriće postupka liječenja raka prostate pomoću hormona
1967 – Ragnar Granit, Švedska, Haldan Keffer Hartline, i George Wald, Sjedinjene Američke Države, za opis različitih vrsta stanica osjetljivih na svjetlo unutar oka i načina na koji svjetlo s njima međudjeluje
1968 – Robert W. Holley, Har Gobind Khorana i Marshall W. Nirenberg, Sjedinjene Američke Države, za opis genskog koda i načina na koji regulira sintezu proteina
1969 – Max Delbrück, Alfred Hershey, i Salvador Luria, Sjedinjene Američke Države, za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa
1970 – Julius Axelrod, Ulf von Euler, Švedska, i Sir Bernard Katz, Ujedinjeno Kraljevstvo, za rad na neurotransmiterima
1971 – Earl W. Sutherland, Jr., Sjedinjene Američke Države, za otkriće rada hormona, posebno epinefrina, putem sekundarnih glasnika
1972 – Gerald M. Edelman, Sjedinjene Američke Države, i Rodney R. Porter, Ujedinjeno Kraljevstvo, za otkriće kemijske građe protutijela
1973 – Karl von Frisch, Savezna Republika Njemačka, Konrad Lorenz, Austrija, i Nikolaas Tinbergen, Ujedinjeno Kraljevstvo, za proučavanje društvenog ponašanja u životinja, posebno objašnjenje "plesnog jezika" pčela i mladih ptica koje se vežu za majku
1974 – Albert Claude, Christian de Duve, Belgium, i George E. Palade, Sjedinjene Američke Države, za opis građe i funkcije organela u biološkim stanicama
1975 – David Baltimore, Howard Temin i Renato Dulbecco, Sjedinjene Američke Države, za opis načina na koji tumorski virusi djeluju na genski materijal stanice
1976 – Baruch S. Blumberg, Sjedinjene Američke Države, za otkriće virusa hepatitisa B
1976 – D. Carleton Gajdusek, Sjedinjene Američke Države, za opis bolesti kuru čiji je uzrok kanibalizam
1977 – Roger Guillemin, Andrew W. Schally, Sjedinjene Američke Države, za rad o peptidnim hormonima koji se proizvode u mozgu
1977 – Rosalyn Yalow, Sjedinjene Američke Države, za osmišljavanje Yalow-Bersonove metode mjerenja minutne količine peptidnih hormona pomoću protutijela
1978 – Werner Arber, Švicarska, Daniel Nathans, Sjedinjene Američke Države, i Hamilton O. Smith, Sjedinjene Američke Države za otkriće restrikcijskih enzima koji su u službi molekularne biologije
1979 – Allan M. Cormack, Sjedinjene Američke Države, i Godfrey N. Hounsfield, Ujedinjeno Kraljevstvo, za razvoj računalno potpomognute tomografije (CAT)
1980 – Baruj Benacerraf, Sjedinjene Američke Države, Jean Dausset, France, i George D. Snell, Sjedinjene Američke Države, za otkriće MHC gena koji kodiraju molekule na površini stanice, važne za imunološko razlikovanje vlastitog od tuđeg
1981 – Roger Sperry, Sjedinjene Američke Države, za istraživanje moždanih polutki
1981 – David Hubel, Sjedinjene Američke Države, i Torsten Wiesel, Švedska, za rad na obradi vizualnih podataka u mozgu
1982 – Sune Bergström, Bengt I. Samuelsson, Švedska, i John R. Vane, Ujedinjeno Kraljevstvo, za otkriće prostaglandina
1983 – Barbara McClintock, Sjedinjene Američke Države, za otkriće pokretnih genetskih elemenata ili transpozona kod kukuruza
1984 – Niels K. Jerne, Danska, Georges Köhler, Njemačka, César Milstein, Argentina/UK, za rad na imunološkom sustavu i proizvodnji monoklonalnih protutijela
1985 – Michael S. Brown, i Joseph L. Goldstein, Sjedinjene Američke Države, za opis regulacije metabolizma kolesterola
1986 – Stanley Cohen, Sjedinjene Američke Države, i Rita Levi-Montalcini, Italija/SAD, za otkriće čimbenika rasta
1987 – Susumu Tonegawa, Japan, za otkriće načina na koji genetički dolazi do velike raznolikosti protutijela
1988 – Sir James Black, Ujedinjeno Kraljevstvo, za razvoj beta-blokatora i histamin-2 receptorskih blokatora
1988 – Gertrude B. Elion, Sjedinjene Američke Države, za razvoj ljekova koji se koriste za liječenje raka i onemogućavanje odbacivanja transplanta
1988 – George H. Hitchings, Sjedinjene Američke Države, za razvoj različitih antibiotika
1989 – J. Michael Bishop i Harold Varmus, Sjedinjene Američke Države, za otkriće staničnog podrijetla retrovirusnih onkogena
1990 – Joseph E. Murray i E. Donnall Thomas, Sjedinjene Američke Države, za rad o transplataciji organa i stanica
1991 – Erwin Neher i Bert Sakmann, Savezna Republika Njemačka, za razvoj tehnika koje dokazuju da ionski kanali postoje u staničnoj membrani, što omogućava proučavanje njihovih svojstava
1992 – Edmond H. Fischer, Švicarska/SAD, i Edwin G. Krebs, Sjedinjene Američke Države, za otkriće načina na koji se proteinska fosforilacija koristi za upravljanje biološkim procesima
1993 – Richard Roberts, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Phillip Sharp, Sjedinjene Američke Države, za otkriće da geni u eukariota nisu povezani nizovi već sadrže introne, i da se dijeljenje glasničke RNK kako bi se poništili ti introni može zbiti na različite načine, proizvodeći različite proteine od istog slijeda DNK
1994 – Alfred G. Gilman, i Martin Rodbell, Sjedinjene Američke Države, za otkriće G proteina i njihove uloge u signalnoj transdukciji u stanicama
1995 – Edward B. Lewis, Sjedinjene Američke Države, Christiane Nüsslein-Volhard, Savezna Republika Njemačka, i Eric F. Wieschaus, Sjedinjene Američke Države, a otkriće gena koji su uključeni u razvojni program vinske mušice
1996 – Peter C. Doherty, Australija, i Rolf M. Zinkernagel, Švicarska, za opis načina na koji bijele krvne stanice koriste MHC molekule, s ciljem pronalažanja i uništavanja virusom zaraženih stanica
1997 – Stanley B. Prusiner, Sjedinjene Američke Države, za otkriće priona, infektivnih proteinskih čestica
1998 – Robert F. Furchgott, Louis J. Ignarro i Ferid Murad, Sjedinjene Američke Države, za otkriće signalnih svojstava dušikova oksida
(U najavama objavljivat ćemo obavijesti o Međunarodnom cGMP kongresu na kojem možete upoznati i razgovarati s Ferid Muradom. Njegov interes su i danas natriuretski peptidi te posvečuje veliku pažnju njihovim istraživanjima.)
1999 – Günter Blobel, Sjedinjene Američke Države, za otkriće da tek sintetizirani proteini sadrže "adresne dodatke" koji ih upućuju na ispravno mjesto unutar stanice
2000 – Paul Greengard, Sjedinjene Američke Države, za izlaganje načina na koji neurotransmiteri djeluju na stanicu i mogu aktivirati središnju molekulu, poznatu kao DARPP-32
2000 – Eric Kandel, Sjedinjene Američke Države, za opis načina na koji se na molekulskoj razini oblikuje kratkotrajno i dugotrajno pamćenje
2000 – Arvid Carlsson, Švedska, za dokaz da je dopamin moždani neurotransmiter čiji manjak dovodi do simptoma Parkinsonove bolesti
2001 – Leland Hartwell, Sjedinjene Američke Države, Tim Hunt, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Sir Paul Nurse, Ujedinjeno Kraljevstvo, za otkriće ciklina i o ciklinu ovisne kinaze, središnjih molekula u regulaciji staničnoga ciklusa
2002 – Sydney Brenner, Ujedinjeno Kraljevstvo, H. Robert Horvitz, Sjedinjene Američke Države, i Sir John Sulston, Ujedinjeno Kraljevstvo, za uspostavljanje točnog redosljeda kojim se stanice oblića C. elegans dijele i umiru, i za tumačenje procesa programirane smrti stanice ili apoptoze
2003 – Paul Lauterbur, Sjedinjene Američke Države, i Sir Peter Mansfield, Ujedinjeno Kraljevstvo, za otkrića vezana za vizualni prikaz dijagnostike magnetskom rezonancijom
2004 – Richard Axel i Linda Buck, Sjedinjene Američke Države, za otkriće mirisnog receptora i organizaciju olfaktornog sustava
2005 – Barry Marshall i Robin Warren, Australija, za otkriće bakterije Helicobacter pylori i njezine uloge u gastritisu i nastajanju ulkusa probavila
2006 – Andrew Fire i Craig Mello, Sjedinjene Američke Države, za otkriće RNK interferecije - stišavanja gena dvostrukom RNK
2007 – Mario Capecchi, Sjedinjene Američke Države, Sir Martin Evans, Ujedinjeno Kraljevstvo, Oliver Smithies, Sjedinjene Američke Države, za otkriće uvođenja specifičnih genetskih modifikacija kod miševa, pomoću embrijskih matičnih stanica
2008 – Harald zur Hausen, Njemačka, a otkriće da humani papiloma virus uzrokuje rak vrata maternica
2008 – Françoise Barré-Sinoussi i Luc Montagnier, Francuska, za otkriće virusa HIV
2009 – Elizabeth Blackburn, Australija, Carol Greider, Sjedinjene Američke Države, i Jack Szostak, Ujedinjeno Kraljevstvo, za otkriće kako telomere štite kromosome i enzima telomeraze
2010 – Robert Edwards, Ujedinjeno Kraljevstvo, za pomoć u liječenju ljudske neplodnosti razvojem in vitro oplodnje
2011 – Ralph Steinman, Kanada/SAD, Bruce Beutler, Sjedinjene Američke Države, Jules Hoffmann, Francuska, za otkriće dendritičkih stanica, Toll gena i TLR receptora
2012 – John Gurdon, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Shinya Yamanaka, Japan, za otkrića na matičnim stanicama
2013 – James Rothman, Randy Schekman, Sjedinjene Američke Države, i Thomas G. Sudhof, Njemačka, za otkriće molekularnih principa kojima stanice organiziraju svoj transportni sustav
2014 – John O'Keefe UK/SAD, May-Britt Moser i Edvard Moser, Norway, za otkriće stanica koje čine sustav pozicioniranja u mozgu
2015 – William C. Campbell, Sjedinjene Američke Države, (1/4)/ , Japan, (1/4) / Tu Youyou, Kina, (1/2) za otkrića koja se tiču nove terapije infekcija uzrokovanih parazitskim oblićima i za otkrića koja se tiču nove terapije malarije
2016 – Yoshinori Ohsumi, Japan, za otkriće mehanizama za autofagiju
2017 – Michael Rosbash, Michael W. Young & Jeffrey C. Hall, Sjedinjene Američke Države, za otkrića molekularnih mehanizama koji kontroliraju cirkadijanski ritam
2018 – James P. Allison, Sjedinjene Američke Države, Tasuku Honjo, Japan, za otkriće terapije raka inhibicijom negativne imunološke regulacije
2019 – William Kaelin Jr.,Gregg L. Semenza, Sjedinjene Američke Države, Peter J. Ratcliffe, Ujedinjeno Kraljevstvo, za svoja otkrića kako stanice osjećaju i prilagođavaju se dostupnosti kisika
2020 – Harvey J. Alter, Sjedinjene Američke Države, Michael Houghton, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Charles M. Rice, Sjedinjene Američke Države, za otkriće virusa hepatitisa C
2021 – David Julius i Ardem Patapoutian, Sjedinjene Američke Države, za svoja otkrića receptora za temperaturu i dodir
Zanimljive Nobelove nagrade iz kemije:
1997 – Jens C. Skou, Danska, otkriće Na
+, K
+ -ATPaze
2003 – Peter C. Agre, Sjedinjene Američke Države, otkriće akvaporina, kanala za vodu
(imala sam ga prilike upoznati tijekom posjeta laboratoriju u kojem sam radila, izrazito ugodna i pristupačna osoba)
